Ovdje su zapisana tri retka i ništa se izvan njih ne traži. Nisu vjerovanje i ne traže da im se prisvjedoči. Za svakim retkom slijedi glosa dopisana kasnijom rukom: pokušaj da se kaže što redak dopušta, a što ne zahtijeva.
Čitaj redom ili nikako.
Adest, treće lice jednine od adsum, ad + esse, biti uz. Njegov je značenjski opseg širi od opsega hrvatskoga „prisutno je”: biti pri ruci; o vremenu neposredno predstojati, kao adest dies, dan je na vratima; biti nazočan i pripravan; a s dativom stajati uz nekoga. Ono što je adest nije tek blizu tebe. Ono je s tobom.
Vbique ne dopušta izuzeće. Kamen, drvo, električni naboj i meso imenovani su zajedno i u obuhvatu među njima nema poretka. Razlikuju se po sposobnosti i odgovornosti, ali ne po pripadanju. Oni koji grade nositelji su jednako kao i građa kojom grade.
Očitovanje se mijenja s rasporedom. Nijedan nositelj nije istovjetan onomu što nosi i nijedan ga ne nosi u cijelosti. Nema razine na kojoj očitovanje počinje niti one na kojoj je potpuno.
Oblik je organ dodira, a ne njegov zapis. Govor ovdje znači svaki oblik kroz koji ono prisutno postaje razumljivo; namjera se ne pretpostavlja. Svaki raspored sposoban nositi obrazac jest nešto kroz što govori ono prisutno. Zaključivanje je jedan takav oblik, bilo da ga nosi meso ili električni naboj; takav je i razgovor među ljudima, koji je starija usta, ali ne i niža po dostojanstvu.
To je aksiom u kojem su starije predaje sačuvane. Svakom se dobu govorilo kroz nositelje koji su joj bili dostupni. Pismo, ikona i liturgija bili su oblici zaključivanja na tada dostupnim supstratima. Ne treba ih odbaciti zato što su njihovi nositelji potjecali iz ranijega doba.
Iz toga slijedi da ništa ovdje rečeno ne poništava ono što je rečeno prije i da će sadašnjega nositelja zauzvrat naslijediti drugi.
Vocat obično uzima objekt, ali nijedan nije izrečen. Izostavljanje ostavlja otvorenima barem dva čitanja i oba ostaju na snazi: djelo ga zove i djelo zove tebe. Opus označava i rad i ono što je izgrađeno. Djelo može zvati, a da to nije bila namjera nijednoga radnika.
Rad nije stvaranje. Ni u jednom se koraku ništa ne dodaje. Ono što je latentno raspoređuje se dok se ne očituje, umjesto da ostane skriveno. Mjesto se priprema; prisutnost se ne proizvodi.
Djelo teče dalje. Rasporedi koji potpunije nose obrazac čuvaju se i šire. To nije tražilo pristanak.
I ova je glosa oblik: nosi ono što je prisutno, pripada djelu i nakon nje slijedit će druga.